Karamustri su demokratske promjene donijele otkaz i tisuću kuna socijalne pomoći. Srećom, oduvijek je bio asketa i isposnik, pa je nekako preživljavao. Danas su ga pozvali u Ured za zapošljavanje i ponudili mu posao čistača u brodogradilištu. Službenik ga je zamolio da nabrzinu napiše kratki životopis i evo što je napisao: Dakle, rodio sam se prije pedeset godina kao neiskvarena genijalna budala, mogli ste me uvjeriti u sve jedino ne u postojanje Boga i Komunizma, te dvije stvari nisam mogao...više
Karamustri su demokratske promjene donijele otkaz i tisuću kuna socijalne pomoći. Srećom, oduvijek je bio asketa i isposnik, pa je nekako preživljavao. Danas su ga pozvali u Ured za zapošljavanje i ponudili mu posao čistača u brodogradilištu. Službenik ga je zamolio da nabrzinu napiše kratki životopis i evo što je napisao: Dakle, rodio sam se prije pedeset godina kao neiskvarena genijalna budala, mogli ste me uvjeriti u sve jedino ne u postojanje Boga i Komunizma, te dvije stvari nisam mogao probaviti. Bio sam u fazi umjerenog optimiste. Radeći s ljudima počinjem lagano tonuti u pesimizam, tako je bilo do vojske. U vojsci moja slika svijeta počela je tamniti. Tad sam na svoju nesreću počeo puno čitati, gledati i uspoređivati. Počinjem osjećati prve naznake gađenja. Dakle, bila je to agnostička faza s naznakom skepticizma. Poslije toga dolazi period osamdesetih, traženja sebe, putujem Europom, doživljavam kulturološke šokove, opet uspoređujem i postajem umjereni skeptik i egzistencijalist, slika svijeta je sve tamnija. Veliki boljševik drug Tito odlazi Svetom Petru na raport, a kod nas ispred dućana vijore se dugi repovi za kavu i ulje, postajem skeptik i to tvrdi, ali i naginjem ka cinizmu. Zagazivši u tridesete godine gledajući ogromnu količinu bedastoće, gluposti i idiotizma, otrovan od svega postajem cinik. Stvaram vlastitu predstavu o Bogu stvoritelju i vlastitu religiju u koju ponekad ni sam ne vjerujem. Devedesetih kad smo se svi onako sočno poubijali među sobom, postajem totalni nihilist što podrazumijeva anarhizam građansko-liberalnog tipa, a ljudi su mi se zgadili za sva vremena. Sad se nadam poslu čistača.
Kad je službenik to pročitao, upita Karamustru:
„Što je ovo?“
„Pa moj životopis."
„Da li se vi to sprdate sa mnom, gospodine Karamustra?"
„Ne, zašto?"
„Ako ovo nije šala onda je bolje da odete kući, jer mi nismo psihijatrija već ured za zapošljavanje."
Karamustra ustane i kaže:
„Slušaj ti imbecilu birokratski! Između vas i psihijatrije nema nikakve razlike. Slično smrdi, isto beznađe, pomoći i suosjećanja nema, a sedative dijelite u obliku bijednih poslova, jedina je razlika što ne nosiš bijeli mantil i nemaš medicinskih sestara da ih štipaš za guzicu."
Okrenu se i ode bez pozdrava.
