U kaznionici za teške zločine Lepoglava Igor Grubić je intervjuirao nekoliko zatvorenika koji su se dobrovoljno prijavili za sudjelovanje u ovom projektu. U intervjuu se fokusirao na njihovo djetinjstvo: čega su se voljeli igrati kao djeca, s kojim su se junacima identificirali, koje su im se karakteristike kod njih sviđale i zašto, što su maštali da će postati kada odrastu…
Projekt je trajao nekoliko mjeseci i naposljetku je izabrao četiri intervjua. Budući da u zatvoru vlada jak mačiz...više
U kaznionici za teške zločine Lepoglava Igor Grubić je intervjuirao nekoliko zatvorenika koji su se dobrovoljno prijavili za sudjelovanje u ovom projektu. U intervjuu se fokusirao na njihovo djetinjstvo: čega su se voljeli igrati kao djeca, s kojim su se junacima identificirali, koje su im se karakteristike kod njih sviđale i zašto, što su maštali da će postati kada odrastu…
Projekt je trajao nekoliko mjeseci i naposljetku je izabrao četiri intervjua. Budući da u zatvoru vlada jak mačizam, zatvorenici koji bi se fotografirali u kostimima plišanih životinja bili bi obilježeni i ismijavani pa je Igor Grubić odlučio da se sam fotografira obučen u te kostime.
Ovaj je rad posveta nekim njemu bliskim ljudima koji su se izgubili zbog droge i završili u zatvoru. Prilikom posjeta često je razmišljao o tome koje su mogućnosti društvene prevencije koja bi omogućila da pojedinac ne završi u zatvoru ili postane izopćenikom, i kako čovjek uopće dospije na tako tužno i samotno mjesto.
Ovim projektom htio je staviti težište na dječji svijet, na to nevino i bezbrižno doba kada svi vjerujemo da nas čeka neka svijetla budućnost. Dok smo djeca, svi smo nedužni i bez loših namjera, ali nažalost većina ljudi koji završe u zatvoru vjerojatno nije imala lako djetinjstvo. Umjetnik je razmišljao o tome kako ih je društvo u tom periodu moglo zaštititi i stoga se u radu želio fokusirati na odrastanje, na razdoblje u kojem društvo i roditelji imaju mogućnost utjecati na nečiju osobnost i time na budućnost.
Njegovo je stajalište da bi se školski sustav trebao daleko intenzivnije posvetiti stvarnim, životno važnim potrebama malih ljudi – razvijanju kreativnosti, građenju samopouzdanja, razgovoru o problemima koji ih zaokupljaju. Znanstvenim istraživanjima je dokazano kako je u sredinama u kojima su se u školama provodili takvi programi daleko manje nasilja, kriminala i depresije. Uzmemo li to u obzir, vrlo je vjerojatno da će društvo biti sigurnije i sretnije uspijemo li u njemu doista nešto ozbiljnije promijeniti po pitanju rada s djecom u školskom sustavu.
