Postmodernom se društvu kao jedan od kulturoloških i svjetonazorskih prioriteta samo od sebe nameće pitanje identiteta, vezano za ambivalentan odnos subjekta i objekta spoznaje.
Društveno uvjetovani konstrukti oformljuju jastvo modernog subjekta. Stoga se nužno nameće problem propitivanja društvenih stereotipova. Tako i govoreći o pojmovima kao što su „pravda“, „Zakon“, „kriv“, „nedužan“, „osuđen“ i „optužen“ ustvari upadamo u vrtlog vječno se umnažajućih, ambivalentnih i suštinski kont...više
Postmodernom se društvu kao jedan od kulturoloških i svjetonazorskih prioriteta samo od sebe nameće pitanje identiteta, vezano za ambivalentan odnos subjekta i objekta spoznaje.
Društveno uvjetovani konstrukti oformljuju jastvo modernog subjekta. Stoga se nužno nameće problem propitivanja društvenih stereotipova. Tako i govoreći o pojmovima kao što su „pravda“, „Zakon“, „kriv“, „nedužan“, „osuđen“ i „optužen“ ustvari upadamo u vrtlog vječno se umnažajućih, ambivalentnih i suštinski kontradiktornih dualnih odnosa.
Instalacija (u)sud zamišljena je kao interaktivan alat za osvještavanje mehanizama koji počivaju iza tih etiketa. „Igrač“ iz ladice „optuženi“ uzima kartice s fotografijama optuženika te na temelju fotografija i teksta ispod njih, ne poznavajući pravni status subjekta na slici, osobno „presuđuje“ o krivnji ili nedužnosti optuženika, tek naknadno doznajući o objektivnoj valjanosti vlastitih presuda.
Budući da naše poimanje svijeta počiva na društvenim konstruktima, koji se pak hrane stereotipnim doživljajem čija je funkcija legitimacija već ustaljenih kulturoloških vrednota – čiji je onda diskurs legitiman u smislu apsolutne validnosti i činjeničnosti?
Ovom se instalacijom otvara prostor za dijalog o promišljanju zločinaštva, onako kako nam je ono predstavljeno kroz razne kanale za prijenos javnog mnijenja i indoktrinaciju u ideologiju društva. Na temelju diskursa koji su često potpuno otvoreni za individualne interpretacije mediji tvore kruti, crno/bijeli diskurs koji pretendira na krajnju istinu. Time dolazi do pretvaranja diskurzivnih „mitova“ u povijest, tj. u fakciju.
Ovim propitivanjem (u)sud stavlja promatrača u stanje kulturalne dileme i moralne napetosti. Definiranjem i klasificiranjem objekta spoznaje ustvari se stavljamo u poziciju čvrsto isprofiliranog društvenog aktera. No ako naši sudovi ne počivaju na objektivnoj istini, nego na društvenim i ideološkim konstruktima, što to onda govori o legitimnosti naše društvene pozicije?
U tom kontekstu naši sudovi doista postaju „usudi“ za Drugoga prema kojemu okrećemo svoje analitičko oko, dok za nas same sud postaje fatum – neizbježnost i krajnja uvjetovanost naših identiteta koje smo objeručke prigrlili.
