Četvrta dimenzija

Godine 1751. švedski botaničar Carl Linnaeus predložio je u svojoj knjizi Philosophia Botanica vrlo neobičan način mjerenja vremena – cvjetnjakom. Pojedine biljke otvaraju i zatvaraju svoje cvjetove u točno određena vremena, prema čemu je sastavio sat s dvanaest cvjetnih odsječaka. Linnaeus opisuje tri grupe cvijeća: a) meteorici – cvijeće koje mijenja svoja vremena otvaranja i zatvaranja cvjetova ovisno o vremenskim uvjetima; b) tropici – cvijeće koje mijenja svoja vremena otvaranja i zatvaranja cvjetova ovisno o trajanju dana; c) ekvinoktalici – cvijeće koje ima fiksno vrijeme za otvaranje i zatvaranje cvjetova. Samo su ovi posljednji pogodni za cvjetni sat. Primjerice, maslačak (Taraxacum officinale) otvara se u 5 sati, savojska runjika (Hieracium sabaudum) u 7 sati, a zatvara se između 13 i 14 sati, lončanica nevena (Calendula officinalis) zatvara se u 15 sati. Iako bi točnost takvoga sata bila vrlo upitna obzirom na različite faktore koji utječu na otvaranje cvjetova, poput nadmorske visine, klime i sl., te činjenicu da taj sat koji raste iz zemlje odnosno sat-vrt nije baš praktično nositi sa sobom, Linnaeusov horologium florae estetički je raskošna i romantična ideja mjerenja vremena.

Kontrast tome biološkom, živom biljnom satu je onaj najtočniji na svijetu – atomski sat NIST F1 koji je povezan uz frekvenciju rezonancije atoma. Po njemu se sekunda definira kao 9 192 631 770 titraja atoma cezija. Jedna sjevernoamerička vrsta cvrčka Magicicada septemdecim sedamnaest godina boravi pod zemljom, a kada izađe van, pari se, nakon čega ubrzo ugiba. I to je mogući način mjerenja vremena, ukoliko nismo opterećeni minijaturnim mjernim jedinicama poput mjeseci, tjedana, dana, sata, minuta, a da ne govorimo o drugim mjerama poput Planckove jedinice vremena (10^-44 sekunde), mjera za brzinu svjetlosti – najkraće vrijeme koje će se ikad moći izmjeriti ili atosekunde (10^-18 sekunde), najkraće vrijeme koje se sada može izmjeriti. Također cvrčci, kao ni mi uostalom, nikad neće iskusiti jotasekundu (koja mjeri 31,7 kvadriliona godina) ili pak kozmološku dekadu (koja je deset puta duža od prijašnje kozmološke dekade koja se pak mjeri od desete sekunde nakon Velikog praska). Takve mjerne jedinice za vrijeme mogu konceptualizirati samo znanstvenici poput astrofizičara ili astronoma jer, kada oni govore o vremenu, često se referiraju na vrijeme u kojem je na Zemlji moguć život kao na “sretni trenutak”. Naime, činjenica da u ovom “trenutku” (govorimo o vremenu od nekoliko bilijuna godina) postoji toliko zvijezda, koje daju svjetlost i toplinu zahvaljujući termonuklearnoj fuziji vodika u helij, sretna je okolnost koja je omogućila postojanje našeg Sunca, pa tako i naše postojanje.

Između otvaranja cvjetova, titranja atoma i cvrčka mnogo je drugih orijentira za mjerenje vremena poput sunca, mjeseca, zvijezda, drugih životinja, našeg srca, mehaničkih i digitalnih satova. No, svi satovi i kalendari upravo su načini mjerenja vremena, preciznije mjerenja vremenskih intervala, jer čisto vrijeme ne možemo mjeriti. Kalendari, satovi, vremenske lente i drugi mjerači vremena prema vremenu se odnose u smislu “vremenske strijele” – jednosmjernog doživljaja vremena u kojem je događaj ireverzibilan. Teorijska fizika pak tvrdi da su paralelni svjetovi mogući, “naš svemir je moguće jedan od mnogih a trodimenzionalni svijet je samo fatamorgana” tvrdi dokumentarni film Iluzija vremena. Jer moguće je da nema razlike između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u kozmološkom tkivu. Einstein je otkrio da se percepcija vremena usporava kretanjem kroz prostor, te također da gravitacija utječe na percepciju vremena. U našim zemaljskim okvirima teško je to osjetiti, no teorijska fizika tvrdi da bi, kad bi se čovjek približio crnoj rupi i kad bi blizu nje proveo oko dva sata, na Zemlji za to vrijeme prošlo 50 godina. Ta Einsteinova otkrića otvorila su Pandorinu kutiju rekonceptualiziranja vremena koje opstoji u linearnom smislu samo u određenim okolnostima, jer u onom trenutku kada se fizikalni uvjeti promijene mogući su paralelni svjetovi, putovanje kroz vrijeme i slične intrigantne ideje koje doživljavamo prvenstveno kao dio SF literature ili pak hollywoodskog imaginarija. 

Ako se Veliki prasak uzima kao moment najmanje entropije odnosno najuređenijeg stanja svemira, koji teži sve većem neredu, tj. sve većoj entropiji, koja prema najnovijim istraživanjima fizike akcelerira, a ne usporava, ono što nas čeka je kraj vremena. Ubrzano povećanje entropije završit će gubljenjem veze s onim prošlim. Vrijeme će izgubiti značenje, jer u svemiru neće postojati promjene, a ako nema promjena, nema ni vremena. 

Što je onda to što ne možemo mjeriti po sebi, već samo njegove dijelove? Što je vrijeme? Je li vrijeme ovisno ili neovisno o nama? Je li ono stvar konvencije ili činjenica? Je li mjera promjene? Postoji li prolaženje i trajanje? Mijenjaju li se sadašnjost, prošlost i budućnost spram našeg odnosa u prostoru i vremenu? Postoje li uopće sadašnjost, prošlost i budućnost? Od Aristotela, Augustina, Kanta, Heideggera, Newtona, Einsteina i mnogih drugih filozofa i znanstvenika, vrijeme je do danas jedan od najintrigantnijih koncepata. Biološko vrijeme, linearno i cikličko vrijeme, kvantno vrijeme, astronomsko vrijeme, prostorno-vremenski kontinuum, vremenska strijela, geološko vrijeme, sinkronicitet, vječnost, crvotočine (prečaci kroz vremensko-prostorni kontinuum), percepcija vremena samo su neke od podtema koje naznačuju obim vremenske mnogolikosti.

Touch Me Festival međunarodni je trijenalni transdisciplinarni projekt posvećen progresivnoj integraciji umjetnosti, znanosti i tehnologije i postoji od 2003. godine. U 2014. i svom četvrtom izdanju, Touch Me festival: Vrijeme je! bavi se upravo tematikom vremena kao četvrte dimenzije i mjere kroz inovativne koncepte suvremenih znanstvenih i umjetničkih istraživanja. Fascinacija vremenom zajednička je umjetničkoj i znanstveno-tehnološkoj zajednici i jedno je od mjesta njihovog intenzivnog prožimanja, a dinamika znanstvenih dostignuća pridružena snazi umjetničke vizije dekonstruira socio-kulturne paradigme i generira nove, nekonvencionalne, hibridne perspektive koje vrijeme sagledavaju kritički, inovativno i provokativno.

Olga Majcen Linn & Sunčica Ostoić | Kontejner